Vreme je za jedan lični blog, ukoliko bude patetike, izvinjavam se unapred. 

Te 2000 godine, na FONu se dogodio iznenađujuće težak prijemni ispit. I danas smatram da je za mene, koji sam prespavao četiri divne godine u Tesli, manje učeći, a više uživajući, to bio dar sa neba. U krivini ispita, pretekao sam mnoge srednjoškolce odlikaše i kao redovan student izbegao sufinansirajuću planinu koja je tada iznosila za mene nedostižnih 14400 dinara.

Iako redovan student, nisam bio čest gost na fakultetu, ne zbog lenjosti. Radio sam noćne smene, zbog okolnosti koje bih danas okarakterisao pre kao pozitivne nego kao negativne.

Principi programiranja su vežbe koje nisam propuštao. Čak i iz noćne smene, moje je bilo samo da se pojavim. Nije me sama tema toliko okupirala. Budnim me je držao interesantni i intrigantni profesor. Odmah sam osetio da je poseban, danas znam i po čemu. Jednog dana uputio je izazov. Napravi program koji po principu skakačevog skoka, iz gornjeg levog ugla, dolazi u donji desni ugao table.  Pomenuo je i da u generaciji pre niko nije doneo rešenje. Programiranje, šah i moj zemunski duh, izazov savršeno stvoren za mene, I was on fire!

Kolega Slaviša Avramović je bio veoma aktivan u izvođenju vežbi iz predmeta principi programiranja u prvom semestru školske 2000/2001 godine. Posebno se ističe rešenjem problema “konjičkog skoka” Vlajić S.

Slike blede, sećanja vrede. Japanska poslovica kaže, od hiljadu dana marljivog učenja, vredniji je jedan dan sa izvanrednim učiteljem. U danima, mesecima, godinama koje slede, Prof. Vlajić je odabrao grupu studenata (i to najmlađih)  i uzeo ih pod svoje krilo. Uveo je Javu kao glavni programski jezik koji se uči na FONu. Uveo je dizajn paterne, kao centralni koncept predmeta principa programiranja. Napravili smo Java praktikum. Studenti su držali vežbe, često i starijim studentima. Interaktivnost je odskočila u nedogled i predmet je počeo da pršti.

Uvek se pitam, kako je smeo? Kako je znao da mi to možemo? Kako nam je verovao? 

Jedne od tih godina, Beograd je osvanuo skoro ophrvan bilbordima. Tekst prve reklame je glasio: koliko pogleda staje na jedan bilbord? Mislim da se nikada nisam dovoljno zahvalio profesoru zbog uticaja koji imao prevashodno na moj profesionalni život. I pitam se, koliko li nas ima? Samo ja, nas Vlajinih, poznajem sigurno jedno desetak.

Ko na brdu, ako i malom, stoji, više vidi no onaj pod brdom. Rečenica iz Gorskog Vijenca, koju sam ja, zbog gore pomenutih prespavanih godina, prvi put video u uvodu FON-ovog praktikuma za predmet pricipi programiranja 🙂 

Sve ovo pišem zbog malog brda na kojem i ja danas stojim. Digi Klinci rastu u visinu. Prvi među jednakim iz perioda o kojem pričam je Dule Savić, zvanično, profesor i prodekan za nastavu na FONu. Za mene, nezvanično i podjednako vredno, jedan od Vlajinih. Spojili smo ideje i realizacije, njegovu 12+ školu ili od danas poznatiju kao Digi++ 🙂 i našu Digi Klincu školu. Ovog puta, krećemo sa Vidikovca i osvajamo svet 🙂 Očekujte filozofiju konstrukcionizma ostvarenu na najvišem nivou! 

Često, kada pričam o filozofiji Digi Klinaca, pričam o ljudima kao što su Seymour Papert, Mitchel Resnick i Ken Robinson. Razmišljam, da su sa druge strane Raša Popov, Siniša Vlajić i Duško Radović, lako bih rešio tu spajalicu  vizionara i srodnih duša.

Slaviša Avramović, suosnivač Digi Klinaca